Na internetskim portalima ovih se dana pojavila vijest da je ‘prije ljudi na Zemlji postojala napredna civilizacija’. Najnoviji povod za takvu tvrdnju jest artefakt pronađen i analiziran u Rusiji. Pokazalo se da je star 250 milijuna godina.
Oni koji imaju otvoren um sigurno neće odbaciti mogućnost da baš ne mora biti točno kako smo mi jedina inteligentna bića koja su hodala ovim planetom. Zašto bismo bili? A većina tih otvorena uma odmah će početi mozgati zbog kakvih je razloga ta možebitna civilizacija propala. Prva asocijacija, naravno, svodi se na sumnju da je postala tehnološki toliko napredna da se samouništila nekakvim razornim oružjima.
Iz perspektive kroničara današnjih ekonomskih zbivanja, i globalnih i lokalnih, nazire se i drugi mogući razlog. Možda je i toj civilizaciji presudilo što u nekom trenutku ekonomisti nisu imali rješenje za nastavak njezina napretka, a kad bi se i pojavio neki genijalac koji je ponudio alternativu, političari ga nisu ni znali ni htjeli slušati. A možda je bilo presudno što ekonomisti, psiholozi i psihijatri nisu domislili način kako djelovati na mozak političara?
Romantičarski neoliberali Potonje me muči u posljednje vrijeme. Gotovo da sam zbog rasprava o ekonomskim rješenjima na Facebooku izgubio nekoliko prijatelja. Iznervirali bi me, prema mojemu mišljenju, romantičarski prijedlozi iz neoliberalnog arsenala do sada poznatih ekonomskih oružja. Pa bih počeo dokazivati kako nigdje na svijetu ne postoji slobodno tržište, da je rješenje u mudroj kombinaciji tržišta i državne intervencije. Na što bih dobio salvu protuudara s primjerima kako to u hrvatskom slučaju izgleda državni intervencionizam. Pa bih objašnjavao kako ne mislim na takvu vrstu političara koji ispravljaju tržišne nesavršenosti. Onda bi druga strana počela s argumentima da ne mogu znati kako bi bilo bez državne intervencije i preskupe države jer se to u Hrvatskoj nikad nije omogućilo. Pa bi proradio ego na jednoj i drugoj strani i evo nas na granici prave svađe i uvrijeđenosti.
A zapravo smo bedasti. I jedni i drugi.
Čak i kad bi jedna ekonomska škola imala apsolutno dobitni recept, on se, ne samo u Hrvatskoj, ali pogotovo u Hrvatskoj, ne bi uspio probiti do realizacije. Demokratski politički sustav pobijedio je zato što je dosad uspijevao najefikasnije riješiti globalne i lokalne krize. Sada je, čini se, dospio u slijepu ulicu. Ekonomisti nisu sigurni funkcioniraju li malo dorađena stara rješenja (monetarni poticaji, smanjenje deficita uza ‘strukturne reforme’…). Ali političari su potpuno izgubljeni. Što u donesenom neznanju o ekonomiji iz svojih ‘prethodnih života’, nedostatku elementarne ekonomske inteligencije (one seljačke, primitivne, ali jasnih kriterija), što u odvojenosti od stvarnosti (‘nema gladnih u ovoj zemlji’), egomaniji i ‘baš me briga što će biti nakon mene’ bešćutnosti.
Najveći izazov E, tu se pojavljuje izazov na koji ekonomska znanost nije dala odgovor. Nove digitalne tehnologije omogućile su znanstvenicima da uđu u mozak potrošača. Neuromarketing daje zavidne rezultate u poticanju potrošača da budu vođeni do određene police i do točno određenog proizvoda. Bihevioristička ekonomija otišla je daleko u tumačenju ponašanja grupnoga ljudskog ponašanja. Neki ekonomisti dobili su Nobelovu nagradu za dokazivanje kako je pogrešno u ekonomske modele ugrađivati premisu da su ljudi ekonomski racionalna bića i da imaju sve potrebne informacije za donošenje najbolje ekonomske odluke. Nagrađivani su i ekonomisti za modele teorije igara kojima se mogu izrađivati efikasne taktike pregovaranja, određivanja cijena…
Ali, koliko mi je poznato (hvala na bilo kakvoj uputi da postoje relevantni radovi), nitko se do sada nije ozbiljnije prihvatio glavnog problema: kako ući u mozak političara i kako ih pojedinačno i kao stranke nagnati da tijekom mandata čine prave stvari.
Ekonomisti koje sam pitao o tome nisu razumjeli pitanje. Na svoj način razumjeli su ga PR-ovci, koje uoči izbora uspaničeni političari zovu za instant-rješenja kako dobiti izbore. Nažalost, njihovo je iskustvo da čim prođu izbori – pobjednici više ne žele slušati. Čak ni spin-doktore, a kamoli tamo neke dosadne ekonomiste koji se ni među sobom ne mogu dogovoriti što je rješenje.
Dok neki tim sastavljen od ekonomista, psihologa i psihijatra ne dobije Nobela za metodu kojom se političare može učiniti korisnima, ostaje, lokalno i globalno, valjati se u recesijskom blatu.