Piše: Stjepan Lović, Odvjetničko društvo Grubišić & Lović & Lalić
U javno savjetovanje potkraj srpnja pušten je Prijedlog zakona koji ima za cilj urediti obveze vjerovnika prema dužniku prilikom kupoprodaje/stjecanja potraživanje. U ovome trenutku Prijedlog nije izazvao poseban interes stručne i zainteresirane javnosti, čemu svjedoči i činjenica da su trenutačno u sustavu javnog savjetovanja izjavljene tek tri primjedbe. Razlog za izradu tog zakona je i obveza država članica EU-a, pa tako i Republike Hrvatske da Direktivu 2021/2167 prenesu u nacionalne pravne sustave i objave do 29. prosinca 2023. godine.
Predmetna Direktiva od 24. studenoga 2021. usklađuje pravila za pružatelje usluge servisiranja kredita i kupce kredita u pogledu prava vjerovnika iz NPL-a, a cilj joj je i razvoj sekundarnih tržišta NPL-ova u EU-u, uz istodobno osiguravanje da prodaja takvih kredita ne naruši prava dužnika. Da pojasnim, Ugovor o kreditu općenito se smatra NPL-om ako prođe više od 90 dana, a da dužnik nije platio dogovorene rate ili kamatu.
Nadzor i odobrenja
Prema najavama predlagača tog zakona, koji sadrži 86 članaka, cilj mu je urediti pravila postupanja prema dužnicima prije kupoprodaje, a posebice nakon kupoprodaje potraživanja te nadzor nad radom pružatelja usluge servisiranja potraživanja. Krajnji je ishod, odnosno promjena koja se očekuje primjenom toga propisa, definiranje kvalitetnog zakonskog okvira kojim će se regulirati kupoprodaja i servisiranje potraživanja uz odgovarajuću zaštitu položaja dužnika i vjerovnika.
Najvažnija novost je u tome da će ‘pružateljima usluge servisiranja kredita‘ odobrenja za rad izdavati Hrvatska narodna banka, koja će ujedno nadzirati njihov rad. S druge strane, pružateljima usluga servisiranja drugih potraživanja rad će nadzirati Financijski inspektorat Ministarstva financija.
Treba naglasiti da je pružatelj usluge servisiranja kredita trgovačko društvo koje u okviru svoje djelatnosti u svoje ime ili u ime i za račun kupca kredita ostvaruje prava i izvršava obveze koje kupcu kredita pripadaju kao vjerovniku na temelju ugovora o neprihodonosnom kreditu i pruža jednu ili više usluga servisiranja kredita.
Dakle, i dalje svaka fizička ili pravna osoba može otkupiti potraživanje, a samo će ona društva kojima se povjeri zadaća naplate toga potraživanja trebati ishoditi odgovarajuće odobrenje. Naravno, ta fizička ili pravna osoba može i sama poduzimati sve zakonom dopuštene radnje radi naplate potraživanja, pa nije ni dužna ishoditi predmetna odobrenja. U tom slučaju nije dužna angažirati pružatelja usluge servisiranja kredita, osim ako je dužnik potrošač ili ako kupac kredita nema prebivalište, odnosno registrirano sjedište u Europskoj uniji.
Dug se mora podmiriti
Tim se zakonom reguliraju obveze vjerovnika prema dužniku prije kupoprodaje potraživanja, a onda i obveze novog vjerovnika prema dužniku, ali samo u onom formalnom smislu zahtjeva upućivanja obavijesti o namjeri kupoprodaje potraživanja, stanja duga, načinu isplate, o novom vjerovniku i o imenovanom pružatelju usluge servisiranja kredita. Treba naglasiti da te sve obveze ne utječu na visinu potraživanja i dužnost dužnika da podmiri svoj dug. Jer dug se mora podmiriti.
Pozitivno je što se s jedne strane dodatno regulira ‘odnos obavještavanja‘ između vjerovnika i dužnika i što će se napokon nadzirati rad društava koja pružaju usluge servisiranja kredita, a što će zasigurno pozdraviti svi oni trgovački subjekti koji profesionalno i odgovorno obavljaju djelatnost naplate potraživanja.
Pozitivno je, ali i pravno očekivano da zakon ne sadrži pravo dužnika na ‘prvokup‘ svojeg dugovanja, jer bi takva mogućnost tek proizvela vjerovničko-dužnički kaos. Zakon sadrži i veliki broj prekršajnih kazni koje bi trebale djelovati preventivno na suzbijanje bilo kakvih nedopuštenih radnji kojima se ugrožava ili dodatno otežava položaj dužnika.
Nepravedna etiketa
Što se tiče tripartitnog odnosa između starog i novog vjerovnika i dužnika, Prijedlog zakona u konačnici ne sadrži nikakva rješenja ili načela koja već ne postoje u hrvatskom zakonodavstvu. Time i položaj dužnika ostaje nepromijenjen, što je jedno od temeljnih načela obveznog prava. Naglasak je vidljivo na nadzoru nad radom kupaca potraživanja i društava koja pružaju usluge servisiranja kredita, za što odgovorna tijela tek trebaju donijeti odgovarajuće pravilnike.
Možda će s tim zakonom napokon i prestati praksa etiketiranja društava koja se bave naplatom potraživanja kao ‘utjerivača dugova‘ jer takva etiketa podrazumijeva počinjenje kaznenog djela, što pravni posao otkupa potraživanja svakako nije. Treba promovirati etiku i kulturu podmirenja duga i pozdraviti svaku zakonom dopuštenu radnju s ciljem naplate potraživanja.
Kao u nedavnom slučaju kada su korisnici kredita u švicarskim francima i eurima prenijeli svoja potraživanja prema bankama pa i rizik naplate na tek osnovano trgovačko društvo s ciljem ostvarenja umanjene imovinske koristi. Tog novog vjerovnika nitko nije nazvao ‘utjerivačem duga‘.