Razriješeni ministar zdravstva Milan Kujundžić izgubio je kredibilnost pokušavajući objasniti sporne detalje svoga ‘nekretninskog hobija‘. Ali to nije razlog da unaprijed odbacimo mogućnost da interesne skupine raznim metodama pritišću članove Vlade
Da ne bi bilo zabune, na počeku izjavljujem da se slažem s kolegicama i kolegama novinarima koji prate zdravstvo da smijenjeni ministar zdravstva Milan Kujundžić nije bio uspješan ministar i da je to trebao biti povod za njegovo razrješenje. A s obzirom na to da je, gradeći uspješnu specijalističku liječničku karijeru (i oni kojima se zamjerio priznaju da je vrhunski stručnjak u svom fahu), uspijevao prikupiti mnogo nekretnina pa ih 'zaboravio' pravilno iskazati u imovinskoj kartici, bio je politički unaprijed previše ranjiv.
Ali imidž lošeg ministra i sakupljača nekretnina s teretom kontroverznog obiteljskog poduzetništva ne bi smio biti razlog da se unaprijed odbaci sve što Kujundžić govori ovih dana. Prije svega se to odnosi na više puta izrečenu tvrdnju da su mu sve smjestile 'interesne skupine' kojima se zamjerio. Pa je dao do znanja da je, među ostalim, riječ o odluci o javnom natječaju da državni sektor zdravstva nabavi PET/CT uređaje.
Zaraćene će se strane, prema svemu sudeći, suočiti na sudu. Na ovome mjestu ipak načelno pitanje: je li možda ipak moguće da 'interesne skupine' izvrše takav pritisak (opet ta riječ, a tek ju je javnost zaboravila iz afere s RBA-om) da natjeraju premijera da smijeni ovog ili onog ministra?
Vargin poučak
Hajdemo se sjetiti SDP-ove vlade u kojoj je ministar zdravstva bio Siniša Varga. Nije li ono u jednom trenutku, kad je pokušao presjeći neke uigrane nabavne sheme, odjednom u novinama osvanula fotografija kako iz službenog automobila izlazi na neko skijalište u inozemstvu? A budući da njemu nisu mogli naći muljaže s nekretninama, onda se po medijima povlačila priča kako je, zamislite, za svoj kabinet kupio preskup konferencijski stol. Iz tog vremena nikada nije dokraja rasvijetljena ni smjena ministrice zaštite okoliša Mirele Holy. Slučajno ili ne, smijenjena je u vrijeme kad je postalo jasno da ministrica želi žestoko protresti uigrane poslove koji su potpadali pod njezin sektor.
Zar ćemo biti toliko naivni da mislimo da među državnim liferantima nema i onih koji su na sve načine spremni zaštititi svoje stečene pozicije? Ako je točna percepcija Hrvatske kao vrlo korumpirane zemlje, zar nije javna nabava, u kojoj se vrte deseci milijardi kuna, središnje mjesto na kojem se događa korupcija?
Istina, upućeni u rad državnih tijela koja kontroliraju postupke javne nabave ne sjećaju se da se itko iz državnih institucija koje odlučuju koju će ponudu prihvatiti žalio na pritiske. Ali tomu se ne treba čuditi kad se vidi koliko je državni aparat spreman pomoći zviždačima. Primjer je iskustvo poduzetnika koji je uredno prijavio pokušaj iznude, a onda je policija zakasnila na primopredaju pa se tek uz pomoć za svaki slučaj povedenoga MMA-ova borca morao tući s iznuđivačima.
Ima sad tomu već desetak godina kad je tada već bivši visoki dužnosnik u jednome ministarstvu prepričavao kako je nadobudno počeo provoditi minireformu. Zanemario je upozorenja i prijetnje. Ali kad je u anonimnoj pošiljci dobio fotografiju svoga djeteta kako izlazi iz škole, zaključio je da treba ohladiti. Do kraja mandata glumio je, po vlastitom priznanju, 'gljivu'.
Ministarski nekretninski hobiji
Druga tema koja se sada medijski aktualizira zahtjevi su za povratak obvezne sigurnosne provjere kandidata za ministre. O čemu je još prije nekoliko mjeseci prvi pisao Lider. Naime, pokazalo se, većina od trinaestero smijenjenih Plenkovićevih ministara teško da bi prošla političke procjene sigurnosnih procjena.
Kujundžiću se s pravom zamjera da nije proveo ni jednu ozbiljniju reformu u zdravstvenom sustavu. To je točno, ali nagradno je pitanje: a koju su to ozbiljniju, politički rizičnu reformu proveli ministri ove vlade? Da bi se nešto napravilo, ponajprije nedostaje suvisao Vladin program o tome što raditi, zatim premijerova beskopromisnost, a onda i ministri koji neće biti ranjivi zbog 'nekretninskih hobija'.
Tu se javlja novi realni problem. Samo mandatari vlada znaju koliko su 'košarica' dobili od uglednih stručnjaka koje su željeli u vladi, ali ovi nisu htjeli u nju. Pa onda, u kratkom roku, uz pritiske ambicioznih članova vlastite stranke, mandatar uzima one koji se guraju do ministarskih fotelja. Posljedica je da se ministre (čast iznimkama), kako se to kaže, više baš i ne doživljava.
Teško će se ta petlja otpetljati. Kvalitetni kandidati koji nemaju 'kosture u ormarima' čekaju da ovaj ili neki drugi premijer izađe s jasnom vizijom što želi od svojih ministara. I u čemu će ih bezrezervno podupirati.